sve se mijenja,sem kamenja i sve tece covijece

Dobrodošli na moj blog

14.10.2010.

Mrzim se

Intenzivno zbljaknuta..neda mi se nista..place mi se,bez vidljivih razloga..opet se osjecam malom,izresetanom..vec placem..razmusavam se u nedogled..sat kuca na zidu,u oci mi ulazi profil jednog sivog neba,jedan visoki bor..jedna kuca,koja ima krasno siroko dvoriste..nikada necu imati kucu,i stol sa siroko raskrecenim drvenim nogama,ni tresnju..ni bokal na kojem se rosa uhvatila..nikada necu imati vise prilika za zivot,kao sad..ali ja to sad,jedino sto imam: pustam da se izmakne iz mojih ruku,kao mrtvih..u visokim soliterima:toliko ljudi..godina dana kako sam se preselila,nisam jos usla u obliznji park...sjecam se majkice i njene drage glave,dok me ispraca..grane masu..vjetar,sjecanje,ruke..ne nalazim nijednu metaforu,koja bi mi sad odgovarala..bicu ruzna,poslije ovih suza..zjapim..uh..kad je pocelo: sve ovo 'vako?Sramota me da ikom reknem ovu sebe..doktore:bogati: sta mi je?Sve ovo u nadi da cu uspijeti za mrven promijeniti sebe..Ja sam uvijek bila neko drugi..ne znam nista o sebi..znam da si falim,jer ocigledno je..zaboravila sam sve..nadu,male radosti,sve..postala sam neko ko mi se gadi..

13.10.2010.

Nadala sam se

da ce me danasnje budjenje necem novom nauciti,da cu se probuditi radosnija,bez razloga,i krenuti u novi dan,puna ljubavi za sebe i zivot..umjesto toga:u ogledalu opet ista glava,a sto je najgore,u glavi: sve po starom..nisam se sebi priblizila ni centa..ne volim nista u sebi,ni na sebi..a htjela bih da me svi vole..nidje veze..i sada pisem iz jednog,jedinog razloga: bijeg od samoce,mene same..ne mogu da vise sjedim i ne radim nista,a ne mogu ni da radim svasta.Ne mogu da se druzim:tek tako,i onda dodjem do tog,da nemam nikog.Sta sa mnom nije u redu?Sve sam promasila..zivim daleko od sebe..niko me ne zna..ovu kasu od misli,vena..dani se samo pretvaraju u noci...sa svojom diplomom:ne mogu raditi sto bih htjela,jer ovaj jebeni jezik nikad necu pisati kako treba..nisam ljuta ni na kog,samo na ovaku nasukanu,dezmekastu,obicnu,glupu,inertnu sebe..jadnu sebe...ima li iko da zivi,ovako,od danas,do sutra,a ni danas,a ni sutra..umrijet cu..a da necu zivjeti ni dozivjeti nista..on me zajeb'o,posteno,ko jos ovako istrajno doljeva ulje na vatru,sabotiram sopstveni zivot..nemam rijeci..ma:fuck...

12.10.2010.

A onda

Odnekud u meni danas zajaukase vjetrovi..skrhana posjedih u cosku svih coskova..vidjeh samo osipanje sa do juce bujnog tek izdjikalog porodicnog drvceta...iz njegovih krosnji vise to nisu leptiri sto mi u susret dolecu...moja djeca ,od pocetka sam zivjela u iluziji,odlaze,otisla su,ili ce jos malo,pa zaposve otici...a zar nije juce tek naucio da pise..zar nije juce proplivala,sama drzala kasiku,vozio biciklo...sveske,reketi,xmeni,stari videi...koliko duse kriju ovi moji plakari...danas sam krisom plakala nad sobom...zasto se osjecam kao da je sve to:naprosto proletjelo...najvise od svega u zivotu,volim biti mama...

21.03.2009.

proljece na moje rame slijece........

prvi dan proljeca.....srecan vam drugi i svi naredni dani drage moje i dragi moji,sat je stao prije nekih mjesec dana,mozda cak i malo vise,evo me ponovo,probudila sam se iz zimskog sna,sunce je,dan je kao izmisljen,najvaljuju zahladjenje,ovdje,u Francuskoj,inace skoknula sam do Italije,proslu nedelju sam bila u Rimu,vikend je bio super,setala sam,sa svojim dragim,nazuljala se i novim i starim cipelicama,bila u kinu i gledala Miki Rurkea,mnogo dramatican film;kupila sam divne cipelice,bile su snizene,i nisu bile tako jeftine,to mi je bio jedan od inih poklona i pokloncica moje drage polovine,elem,sve je bilo tip-top,naravno da sam opet slikala zidine,ima mnogo rekonstrukcija,i Koloseum je jos tamo,sa malo skala,gradi se,rekonstruise,hoce da obnove arenu,pa da organizuju trke motora, a neko kaze,da ce izbacivati i vjestacki snjeg,ovo je sve stvar fikcije,inace metro famozni i bus,jos gori,ma uzas od dolazenja i odlazenja,gradu,moja dusa zivi u predgradju,jer je mnogo jeftiniji stan,koji iznajmljuje,u Rimu su cijene nebulozne,elem stan je prekrasan,ali predgradje:uspavana cetvrt,osim kucica-zgradica,jednog superxafsa,nekoliko barova,gdje silom prilika ujutro popijes kafu,i ulice gore,ulice dole:nidje nista,jezivo,vrijeme sam provodila uglavnom odmarajuci,dok mi je moja dusa kuhala i krckala,i vecinu dana smo provodili u Rimu ali i kuci,malo smo isli u kupovinu,i kupili divno suseno meso,govedinu,koju smo jeli u kombinaciji sa jajima i raznim vrstama mozzarela,uglavnom smo suncane dane iskoristili za plandovanje na trgovima,pili kafu "grecco",ja uzela i kapucino,imao je famozan ukus,eto to je bio moj raspust,sad se spremam za Bosnu,idemo moj sinak i ja,starijem je danas 18srecno sine moj mili,i zelim da se ostvaris mili moj

21.02.2009.

drage moje,i dragi moji

vikend je,ukoracismo,utrcasmo,zakasnismo ili poranismo u jos jedan februarski vikend,nekima pocinje godisnji odmor,nekima prehlada,neki su sretni,neki manje,neki su gladni,ali sretni,neki su siti ali nesretni,uglavnom,svi,i oni i ovi,i tami i vamo,i ondje i ovdje ulazimo u dane vikenda,provedite ga u ljubavi,u pomirenju sa samim sobom:potrudite se ako vec morate prevazici nekog:prevazici sebe:u svojoj dobroti prema ljudima i trudite se da se probudite:njezni,kao djeca.volim vas dragi moji blogeri.

13.02.2009.

ja,ti,mi,

ne pises mi,ne trazis me,ne volis me ti,sta sam tebi ja?Sta smo tebi mi??Noc je pala kao plast,izviruje mjesec tast......ne pises me,ne trazis me,ne volis me ti:sta sam tebi ja,sta smo tebi bili mi????

12.02.2009.

bez naslova ili osvrt na tebe

ne znam sta uopste jos moze izleci se iz ove tisine,da,nista je stalo izmedju nas,pocinjem da se sudaram o svaki cosak zivota,sve mi lici na pljusku,znam da nikako ne bih smjela misliti ovako nihilisticki,znam da nikako ne bih smjela zauzimati takav stav,i nikakav stav,ali cinjenica je da se osjecam strasno i cinjenica je da se osjecam samom,jezivo kako malo osoba osim tebemogu potraziti ,jezivo kako malo osoba mi nesto predstavlja,osim tebe,sva sam bila sklupcana u tebi,sva sam bila usmjerena na tebe...Dobra stvar je da je jedna draga osoba zalutala meni pod okrilje,vadi me iz najcrnjih crnjaka,lose je sve,sve sto bih da stavim na stranu srca;danas sam mogla da uradim masu stvari,i trebala zaista da malo upristojim kucu i sve,ali nisam,nisam jednostavno mogla,cijeli cjelcati dan sam provela razmisljajuci o nama,i pitajuci se ne bih li ipak trebala da te nazovem,ovo ne lici ni na sto,zaista,sinoc sam tesko zaspala,tesko sam se i probudila;vrtlari su sjekli travu sa zive ograde,pa me buka masina i probudila,kad zaspim,zaspim kao da ziva nisam,bez snova,bez sjecanja,ne desava mi se nista,tako da to malo sna sto uspijem da iskobeljam i sto pronadje mene potrosim na punjenje energijom,sve mi je postalo bljakasto,sto vrijeme vise prolazi:vise bljakasto,sretna sam sto me drzi vjera u dragog Allaha u smislu da znam da ce ovo proci pa cu odjednom biti izlozena ogromnoj dozi srece,tako mora biti,zar ne,trudim se da izdrzim,voljela bih da pogledam,onako duze nase slike,bojim se da se necu prosuti,preko slika,preko nas:da li nas mogu proglasiti mrtvim,sta mi jos treba,jezivo je da ce za nepun dan famozni:St.Valentin:sta da uradim:da ti ga "cestitam"izgleda glupo do beskraja,da ti ga ne cestitam:nekulturno,cestitacu ga cak i kucepazitelju,a kamoli ne nekom,poput tebe,ali kako ti ga cestitati:porukom na smsu:"sretan St.Valentin" ili sta drugo,ne znam kako ti ga zazeliti sretnim a onda sta ako i pored svega:ti meni niti ne odgovoris;sve mislim da ces mi ga cestitati,da ce se desiti neko cudo,da ces me nazvati reci:pa jel'dosta,meni je dosta,nestvarno mi djeluje da smo tako nedavno bili zajedno,za Bozic,za Novu,nestvarno i tako daleko,kao da se maltene i nije desilo,sve vise i vise mi nedostajes,postaje mi problem:ponasati se zivom,praviti se zivom,zivjeti bez tebe,postaje mi problem budjenje,oblacenje,pranje,svakodnevica,nocobdijica,sve me nervira,sve me rastuzuje,sve me ismijava,dan koji je sve duzi,noc koja je sve kraca,zima koja je sve blaza:sve ustuknjava i pruza mijesto novom,samo ova ruzna svakodnevica,mene bezglave,bez jendog covijeka,samo jednog covijeka traje li traje,sve u sesnaet,uzima maha,zaboravljam da sam juce jos i mogla da se nasmijem,danas vec manje i svakim danom kako te nema manje,postajem sve tuznija,bjezim od sebe,bjezim od kafe do kafena ne znam ni zasto je pravim,ne znam ni zasto ih toliko pijem,hiljade saljica zapocetih,hiljade knjiga otvorenih,rasejana mi glava bez tebe,klatim se,izgubljeno,zaista,bez nas,teske mi noci,teski mi dani,svakome nesto dolazi,imam dojam da mi neces doci,da je ovo kraj,jutros sam opet posegnula u hiljade telefonskih brojeva:one koje treban ne nalazim sa druge strane,oni koji me zovu:nisu oni pravi,kojima bih mogla pricati ili ne pricati,pa sutjeti zajedno sa njima o tebi;nakon tebe nesto se cudno desava sa mnom,i sad,dok ovotipkam,osjecam dusojedilice kako revnosno grickaju unutrinu,imam osjecaj da me nista ne moze razvesiliti,osim tebe,pa samo si ti-ti,fakat cu poludjeti,kako da izdrzim,kazi mi,sta da radim,ne zelim da volim nikog drugog,necu da volim nikog drugog,necu da prihvatim da si nas bacio,kuca je istom neredu kao moje misli,sama sam:veceras i cijeli dan,svi su na raspustu,lijepo,ne moram da glumim,ostarila sam kako smo se razisli,jel mi vjerujes,osjecam da sam poruznjela,i onda me jos vise panika uhvati:ne smijes me vidjeti ovakvu,jer sta ako i ti vidis to sve sto ja vidim,promijenjeni,stvarno sam na..... bez tebe,u gadnoj sam situaciji;smetena kao malo kad,ne znam sta da cinim sa sebe,ne znam kako,ne mogu da prihvatim da ovo i nije mozda nikakva faza u nasoj jebenoj ljubavi,ne mogu da prihvatim da je kraj...Jao:a sta ako zaista zaista:jeste,sta onda,kako nastaviti,dolazi proljece,dolazi i ljeto,samo ti ne dolazis,jel'mi to sutra,ne da mi se ni da se okupam,a znam da bi mi bilo lijepo,nisam si prijatelj,nikakav sam si prijatelj,samo bih sjedila i zurila u jednu tacku i ne bih se micala iz tog stanja,samo bih da mogu otisla u neku izmisljenu dimenziju,na izmisljeno mijesto i tu se uhvatila oko koljena,i gledala neki izlazak ili zalazak sunca,kao"mali princ",ali potpuno nepristrasno,nekako ono da me nije briga,eto bas tako to,ja jos mislim o tebi u svojstvu "mog",jos mi taj pridjev precesto izleti iz usta,namjerno trazim razlog da te spomenem u prici,pa bilo to o mesnici,o vremenu,srce je prokletinja,nace nacina da ostvari sto naumi,pa tako i ja i moja bolesna pamet i sve sto sam:i glupo i pametni i nebitno,sad mi nije bitno nista sto sam,osim da sam,i sto nisam,a ja sam :bez tebe i ja:nisam sa tobom,kroz te dvije dimenzije i kroz dimenziju dam sam bila:sa tobom:postojim.Kako cu podnijeti ljeto,kako cu podnijeti sve,cemu i sta ce me pomjeriti...
Jos jedna noc bez tebe,jos jedan dan,koji ce doci,bez tebe,ti kao moja vlastita nemogucnost da se realizujem makar mrvicu:bez tebe..A ti si se sacuv'o,zar ne:tvojih famoznih deset posto sad vecera,ili pliva u nekom bazenu,tvojih famoznih deset posto mozda vec danima nekog ljubi,tvojih deset posto sve moze i jace je od sveg;kao da me i nije bilo,jel',sta ces,neko se sjeca,neko place,neko budali,sad sam ja taj neko,sto place i sto budali,bas dobro da mi djeca nisu tu,bas dobro,mogu da se prospem,ovako,nikom potrebno;ta zelja da se ide do dna,u svemu,ta prokleta struja sto mi sekunde ne da da zaplivam:od tebe,kako je to....pada mi na pamet milion podataka o nama,njezni dragi su mi svi ti detalji,u tom vremenu rado boravim,u tom vremenu,smo boravili donedavno i mi,nasa proslost me vuce za rukav,i za nogavice,ne da mi naprijed bez tebe,vidim te svugdje,ocekujem tvoj korak,tvoje milo u oku,iako znam da te necu naci:redovno pregledam telefon,mesindjer,sve,redovno obidjem po ko zna koliko puta dnevno sve te ekrane i ekrancice,da li se moze od tuge i ceznje prolupati,sve teze i teze upravljam sobom,bez tebe,sve teze i ruznije i tuznije mi je sve,bez tebe:svaka ti cast ljubavi,bravo makar tebi,kad mozes,ovo i ovako,svaka ti cast,skidam ti kapu i stavljam ordenje;mozes bez mene,mozes bez nas:gdje li sam to onda ja zivjela,u kojoj zemlji i sa kim,zar sam te sebi izmislila lijepi,zar sam....uzeo si mi zvecku i sve si uzeo sa sobom,nista mi nisi ostavio,meni,kako sad,kao u sta da se lansiram,kako da koracam,napor mi je sve,sve bih odgurnula od sebe,sve,a ne mogu,znam da ne mogu i ne smijem:dokle cu jos ovako:tek je pocelo,a cini mi se vec da predugo traje,odoh u ,ne znam gdje,odoh negdje,mozda da uradim bilo sta,po kuci i presijecem ovu sebe,musavu i glupu od ljubavi,

09.02.2009.

evo ti srce moje

najljepsa linija mog dlana si ti
vrijeme dovlaci sivo
priroda oblaci svoje najveselije boje
moje te oko naviklo na te trazi
nedostajes:veliko
nedostajes:mnogo
nedostajes:uvijek i svugdje:meni ti......




dodji......i talas se bacio za stijenom,dodji moj talase..............................................

08.02.2009.

ljubav je tako kratka a zaborav tako dug

veceras korak tvoj me boli......ni varnica bacenog opuska,skitnica mala,preboljet nece kraj,
a proljecu smo se zaklinjali "mi"
raspukao se u hiljadu ceznji crveni maj.......

nedostajes,veceras:sve me potsjeca na tebe,veceras sjedim,tuzna kao malo psetance i osjecam tugu kako me bije direktno u prsa,mnogo nasih slicica pregledah danas,ovo je strasno,biti bez tebe je strasno,ja sam bez texta:ja ne znam sta i kako,ne znam nista,pravim se da disem ali falis mi,falis mi svugdje:samo tako,samo,ironija;umorna sam,odoh ugasiti svjetla i ovakva,sva nikakva leci,mozda i zaspim,spavanje nece promijeniti nista,kad bih te manje voljela,manje bi bilo strasnoi,ali nije..ako treba dvostruko vise vremena da se neko zaboravi od vremena provedenog sa tom osobom,meni je sljedecih 16 krasno,samo tako,a mozda mi i dodjes,ovo je grozno koliko mi se place,grozno,zaista..Puna sam k'o sipak,bez tebe,boze,ne ostavljaj me molim te.

07.02.2009.

nedostajem i ja pomalo lud

zivot je kratak
zivot je crtica
nekome batak
a nekom trtica........








zivot je prosta stvar,zato:budite prosti,ali ne i priprosti.



u zivotu moras biti gazda ili barem svojih snova car,ne dozvoli da te je.. vazda,jer ces onda uprskati stvar......


Stariji postovi