sve se mijenja,sem kamenja i sve tece covijece

Intenzivno zbljaknuta..neda mi se nista..place mi se,bez vidljivih razloga..opet se osjecam malom,izresetanom..vec placem..razmusavam se u nedogled..sat kuca na zidu,u oci mi ulazi profil jednog sivog neba,jedan visoki bor..jedna kuca,koja ima krasno siroko dvoriste..nikada necu imati kucu,i stol sa siroko raskrecenim drvenim nogama,ni tresnju..ni bokal na kojem se rosa uhvatila..nikada necu imati vise prilika za zivot,kao sad..ali ja to sad,jedino sto imam: pustam da se izmakne iz mojih ruku,kao mrtvih..u visokim soliterima:toliko ljudi..godina dana kako sam se preselila,nisam jos usla u obliznji park...sjecam se majkice i njene drage glave,dok me ispraca..grane masu..vjetar,sjecanje,ruke..ne nalazim nijednu metaforu,koja bi mi sad odgovarala..bicu ruzna,poslije ovih suza..zjapim..uh..kad je pocelo: sve ovo 'vako?Sramota me da ikom reknem ovu sebe..doktore:bogati: sta mi je?Sve ovo u nadi da cu uspijeti za mrven promijeniti sebe..Ja sam uvijek bila neko drugi..ne znam nista o sebi..znam da si falim,jer ocigledno je..zaboravila sam sve..nadu,male radosti,sve..postala sam neko ko mi se gadi..

da ce me danasnje budjenje necem novom nauciti,da cu se probuditi radosnija,bez razloga,i krenuti u novi dan,puna ljubavi za sebe i zivot..umjesto toga:u ogledalu opet ista glava,a sto je najgore,u glavi: sve po starom..nisam se sebi priblizila ni centa..ne volim nista u sebi,ni na sebi..a htjela bih da me svi vole..nidje veze..i sada pisem iz jednog,jedinog razloga: bijeg od samoce,mene same..ne mogu da vise sjedim i ne radim nista,a ne mogu ni da radim svasta.Ne mogu da se druzim:tek tako,i onda dodjem do tog,da nemam nikog.Sta sa mnom nije u redu?Sve sam promasila..zivim daleko od sebe..niko me ne zna..ovu kasu od misli,vena..dani se samo pretvaraju u noci...sa svojom diplomom:ne mogu raditi sto bih htjela,jer ovaj jebeni jezik nikad necu pisati kako treba..nisam ljuta ni na kog,samo na ovaku nasukanu,dezmekastu,obicnu,glupu,inertnu sebe..jadnu sebe...ima li iko da zivi,ovako,od danas,do sutra,a ni danas,a ni sutra..umrijet cu..a da necu zivjeti ni dozivjeti nista..on me zajeb'o,posteno,ko jos ovako istrajno doljeva ulje na vatru,sabotiram sopstveni zivot..nemam rijeci..ma:fuck...

Odnekud u meni danas zajaukase vjetrovi..skrhana posjedih u cosku svih coskova..vidjeh samo osipanje sa do juce bujnog tek izdjikalog porodicnog drvceta...iz njegovih krosnji vise to nisu leptiri sto mi u susret dolecu...moja djeca ,od pocetka sam zivjela u iluziji,odlaze,otisla su,ili ce jos malo,pa zaposve otici...a zar nije juce tek naucio da pise..zar nije juce proplivala,sama drzala kasiku,vozio biciklo...sveske,reketi,xmeni,stari videi...koliko duse kriju ovi moji plakari...danas sam krisom plakala nad sobom...zasto se osjecam kao da je sve to:naprosto proletjelo...najvise od svega u zivotu,volim biti mama...