A onda
Odnekud u meni danas zajaukase vjetrovi..skrhana posjedih u cosku svih coskova..vidjeh samo osipanje sa do juce bujnog tek izdjikalog porodicnog drvceta...iz njegovih krosnji vise to nisu leptiri sto mi u susret dolecu...moja djeca ,od pocetka sam zivjela u iluziji,odlaze,otisla su,ili ce jos malo,pa zaposve otici...a zar nije juce tek naucio da pise..zar nije juce proplivala,sama drzala kasiku,vozio biciklo...sveske,reketi,xmeni,stari videi...koliko duse kriju ovi moji plakari...danas sam krisom plakala nad sobom...zasto se osjecam kao da je sve to:naprosto proletjelo...najvise od svega u zivotu,volim biti mama...
