Nadala sam se
da ce me danasnje budjenje necem novom nauciti,da cu se probuditi radosnija,bez razloga,i krenuti u novi dan,puna ljubavi za sebe i zivot..umjesto toga:u ogledalu opet ista glava,a sto je najgore,u glavi: sve po starom..nisam se sebi priblizila ni centa..ne volim nista u sebi,ni na sebi..a htjela bih da me svi vole..nidje veze..i sada pisem iz jednog,jedinog razloga: bijeg od samoce,mene same..ne mogu da vise sjedim i ne radim nista,a ne mogu ni da radim svasta.Ne mogu da se druzim:tek tako,i onda dodjem do tog,da nemam nikog.Sta sa mnom nije u redu?Sve sam promasila..zivim daleko od sebe..niko me ne zna..ovu kasu od misli,vena..dani se samo pretvaraju u noci...sa svojom diplomom:ne mogu raditi sto bih htjela,jer ovaj jebeni jezik nikad necu pisati kako treba..nisam ljuta ni na kog,samo na ovaku nasukanu,dezmekastu,obicnu,glupu,inertnu sebe..jadnu sebe...ima li iko da zivi,ovako,od danas,do sutra,a ni danas,a ni sutra..umrijet cu..a da necu zivjeti ni dozivjeti nista..on me zajeb'o,posteno,ko jos ovako istrajno doljeva ulje na vatru,sabotiram sopstveni zivot..nemam rijeci..ma:fuck...
