Mrzim se
Intenzivno zbljaknuta..neda mi se nista..place mi se,bez vidljivih razloga..opet se osjecam malom,izresetanom..vec placem..razmusavam se u nedogled..sat kuca na zidu,u oci mi ulazi profil jednog sivog neba,jedan visoki bor..jedna kuca,koja ima krasno siroko dvoriste..nikada necu imati kucu,i stol sa siroko raskrecenim drvenim nogama,ni tresnju..ni bokal na kojem se rosa uhvatila..nikada necu imati vise prilika za zivot,kao sad..ali ja to sad,jedino sto imam: pustam da se izmakne iz mojih ruku,kao mrtvih..u visokim soliterima:toliko ljudi..godina dana kako sam se preselila,nisam jos usla u obliznji park...sjecam se majkice i njene drage glave,dok me ispraca..grane masu..vjetar,sjecanje,ruke..ne nalazim nijednu metaforu,koja bi mi sad odgovarala..bicu ruzna,poslije ovih suza..zjapim..uh..kad je pocelo: sve ovo 'vako?Sramota me da ikom reknem ovu sebe..doktore:bogati: sta mi je?Sve ovo u nadi da cu uspijeti za mrven promijeniti sebe..Ja sam uvijek bila neko drugi..ne znam nista o sebi..znam da si falim,jer ocigledno je..zaboravila sam sve..nadu,male radosti,sve..postala sam neko ko mi se gadi..
